Pojam treninga djece mnogi autori definiraju na sličan način. Tako sportski  trening C. Vittori (1984, prema Milanović, 1997) definira kao ´kompleksan pedagoški proces koji se konketizira u organiziranom i znanstveno utemeljenom vježbanju – radu, koje se ponavlja s takvim opterećenjem da osigurava aktiviranje fizioloških procesa superkompenzacije i adaptacije u organizmu´. Time se postiže razvoj fizičkih, mentalnih, psihičkih, tehničkih i taktičkih kapaciteta sportaša koji se održavaju u poboljšanju i stabilizaciji natjecateljskih rezultata. Dakle, sportski trening, u širem smislu predstavlja dugoročan poces pripremanja sportaša za visoka i najviša sportska dostignuća. U užem smislu podrazumijeva fizičku, tehničko‐taktičku i psihološku pripremu sportaša koja se postiže vježbama, aktivnostima s visokim i najvećim mogućim fizičkim opterećivanjem organa i organskih sustava (Milanović, 2005). Sportski trening izaziva adaptacijske promjene. Predstavlja vrstu fizičkog i psihičkog rada, sistematičan je i redovit, planiran je i programiran, dugoročno je orijentiran, ponavljajući je, provodi se iznadgraničnim opterećenjima, specifičan je u odnosu na nivo treniranosti, usmjeren je na maksimalizaciju sposobnosti, znanja i dostignuća u funkciji sportskih rezultata (Milanović, 2005).
Mnogi činitelji uvelike utječu na uspješnost u sportu, a među najvažnijim su sigurno darovitost (talent), odnosno genetske predizpozicije i rad (trening). Često se moglo čuti kako je za uspjeh u sportu potrebno 10% talenta i 90% rada, i kako će se napornim treningom smanjiti razlika između talentiranih i manje talentiranih sportaša. Time se htijelo upozoriti kako je za određeni sportski rezultat potreban dugotrajan rad.

U treningu djece i mladeži naročito je važno uvažavati njihove razvojne značajke, odnosno, potrebno je prilagoditi trening dobi, spolu, stanju i razini treniranosti svakog sportaša. Svaka neopreznost ili nestručnost u radu s djecom i mladeži ´ne oprašta pogreške´. Organizam koji se razvija jako je osjetljiv i u svakoj razvojnoj fazi drugačije reagira na istu vrstu i razinu podražaja. U dugoročnom procesu sportske pripreme opterećenja neprekidno rastu i povećavaju se. Pri ulasku u fazu odraslog čovjeka (Findak, 2003), tj. od 19. godine do kraja sportske karijere opterećenja se nalaze na najvišoj granici apsolutnog volumena opterećenja i na gornjoj granici sportaševih funkcionalno‐motoričkih i psihičkih sposobnosti. To svakako nije u razdobljima u kojima se djeca ubrzano psihički i fizički razvijaju. Maksimalna opterećenja morala bi se primjenjivati tek nakon 19. ‐ 20. godine, odnosno kada je psihički i fizički razvoj gotovo završen i kada funkcioniranje organizma dobije karakteristike odraslih osoba.

Smatra se da treneri moraju biti kvalitetni i dobro poznavati značajke dobnih kategorija sa kojima rade da bi mogli postići željene ciljeve, a da pritom ne utječu negativno na zdravlje, te rast i razvoj djece. Treneri koji rade s djecom ne smiju ih tretirati kao umanjene odrasle sportaše jer na taj način može doći do velikih pogrešaka u treningu. Djeca imaju drugačije kapacitete i drugačije se adaptiraju na vježbanje, tj. drugačije reagiraju na trenažne podražaje i kineziološke operatore. Kod djece iste dobi mogu postojati velike razlike u antropološkim karakteristikama, morfološkim obilježjima, te motoričkim i funkcionalnim sposobnostima zbog različite brzine biološkog razvoja ali i različitih spolnih obilježja što različito dolazi do izražaja u različitim razvojnim fazama.

Rastom i razvojem tjelesne sposobnosti djece će se također poboljšati. Treneri trebaju znati da će djeca rasti bez obzira da li ih trenirali ili ne. Zbog toga trebaju razvijati vještine koje će u budućnosti predstavljati prednost za dijete sportaša. Brojni su radovi koji govore o pozitivnom utjecaju bavljenja sportom i sportskim aktivnostima na zdravlje djece i mladeži. Istraživanja također pokazuju da sudjelovanje u kineziološkim aktivnostima doprinosi boljem mentalnom zdravlju, povećanju
samopouzdanja, koncentracije, smanjenju simptoma depresije, mogućeg stresa i anksioznosti (Dunn i sur., 2001, prema Hutchinson, 2004).

TEMELJNA PRAVILA TRENINGA DJECE I MLADEŽI

Jedna od važnih zadaća u radu s djecom i mladim sportašima odnosi se na otkrivanje sportskih talenata, što se provodi stalnom selekcijom djece u univerzalnim i osnovnim sportskim školama.

Djeca superiorne motorike, pozitivno ocijenjena u proceduri usmjeravanja, uključuju se u univerzalnu sportsku školu, koja najčešće obuhvaća dobne skupine od 6‐10 godine, nekada i puno ranije (4‐6 godine). U osnovnu sportsku školu djeca se najkasnije uključuju između 10. i 11. godine, i to ona koja zadovaljavaju selekcijske kriterije za uključivanje u sustavan trenažni proces.

Za svako dijete potrebno je pronaći ´pravi sport´, u kojem ono ima najveće šanse za uspjeh. Pravilan izbor sporta nije samo važan, nego i izrazito težak, jer ne postoje sigurni pokazatelji na temelju kojih bismo mogli prepoznati darovitost djeteta za neki od sportova (Karković, 1998). Zbog toga su roditelji najčešće u velikoj dilemi i nije rijedak slučaj da se sport odabire ´metodom pokušaja i pogrešaka´, tj. da dijete isprobava veći broj različitih sportova. Takav pristup može biti problematičan za talentiranu djecu, jer im je upravo zato što im ´sve ide´ izbor dodatno otežan. Stoga je dobro potražiti stručni savjet za odabir sporta. U nekim sportovima selekcija se provodi pomoću niza testova motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, koji predstavljaju modelne vrijednosti za svaku sposobnost potrebnu u pojedinom sportu. To je sigurno najpravilniji izbor za određeni sport, ali često se događa da neka djeca takvim testiranjem ne budu obuhvaćena. To se najčešće događa djeci koja su manje talentirana. Moguće je i da dijete samo odabere sport, radi vlastite zainteresiranosti ili vršnjaka koji treniraju u određenom klubu ili školi.

Ponekad, roditelji su ti koji iniciraju početak bavljenja određenim sportom, što može biti loše ukoliko dijete uistinu ne pokazuje pravi interes za taj sport.

          Jedno od osnovnih pravila u radu s djecom jest da se proces sportske pripreme djece i mladeži provodi u skladu s kronološkim i biološkim značajkama dobi kroz više razvojnih stupnjeva (stupnjeva dugoročne sportske pripreme). Nema dvojbe da danas u mnogim sportovima prerana specijalizacija i forsirano sudjelovanje u natjecanjima počinje u ranoj dobi, što naravno nikako nije dobro za djetetov sportski razvoj. Prerano forsiranje sportskih talenata nije nikad dalo željene efekte. U tome se slažu roditelji, treneri i znanstvenici. Mladi sportaši prerano ´izgore´ i kada bi trebali postizati vrhunske sportske rezultate često prekidaju sa sportskom karijerom.
Na sportski razvoj djece u prvim godinama trenažnog procesa više utječu biološke determinante dok kasnije sve veću ulogu ima utjecaj trenažnog rada. To ne znači da se odgovarajućim sadržajima ne mogu postići rezultati u razvoju pojedinih antropoloških i motoričkih dimenzija. Istraživanja su pokazala da primjenom odgovarajućih kinezioloških operatora možemo pozitivno djelovati na motoričke, funkcionalne i antropološke dimenzije mladih sportaša u svakoj dobi (Milanović, 2005).

          U treningu djece i mladeži nužno je stalno razvijati i održavati potrebu – naviku redovitog i upornog učenja i vježbanja. Na to uvelike utječu roditelji i trener. Oni moraju aktivno sudjelovati u dječjem sportskom razvoju, pružanjem podrške i osiguravanjem pravilnih uvjeta za psihofizički razvoj.

Također je važno zadovoljavati djetetovu potrebu za pripadanjem, ljubavlju, sigurnošću i skladnim režimom života. Roditelji često znaju pasivnim pristupom prema sportu u kojem se nalazi njihovo dijete izazvati isto takve, ´loše psihološke reakcije´ u djeteta, odnosno, dijete počinje doživljavati sport kao opterećenje. Slično se događa i ukoliko roditelji stvaraju prevelik pritisak. Stoga, roditelji moraju konstantno pokazivati interes za onim čime se dijete bavi, u ovom slučaju, određenim sportom, jer tako će i dijete imati povećani interes za sportom i uspješniju sportsku karijeru.

Svako razdoblje dugoročne sportske pripreme i razvoja sportske karijere djece i mladih sportaša razlikuje se s obzirom na ciljnu usmjerenost treninga. Za svaku motoričku i funkcionalnu sposobnost postoji ´najbolje vrijeme´ za razvoj. Planiranje i programiranje treninga djece i mladih sportaša mora se temeljiti na poznavanju razvojnih razdoblja i ciljeva dugoročne sportske pripreme.
GLOBALNI I PARCIJALNI CILJEVI SPORTSKOG TRENINGA U VIŠEGODIŠNJEM SPORTSKOM USAVRŠAVANJU

U dugoročnom sustavu sportske pripreme također postoje razvojne faze koje su usko vezane za psihofizički razvoj djece i mladih sportaša. Svaku fazu karakterizira najbolje vrijeme za razvoj i održavanje određenih sposobnosti i osobina. Postoji mnogo autora koji su definirali razvojna razdoblja i prema njima globalne i parcijalne ciljeve sportskog treninga. Jedna od najzanimljivijih je sljedeća (Milanović, 2005):

1. globalni cilj sportskog treninga (od 6. – 10. godine): Višestran (cijelovit) psihosomatski razvoj. Parcijalni ciljevi: razvoj svih koordinacijskih sposobnosti, razvoj nekih kondicijskih sposobnosti, motoričko učenje putem igara i elementarnih oblika kretanja, prikupljanje kretnih iskustava iz različitih sportskih aktivnosti, prilagođavanje na grubu formu osnovne tehnike i motoričke zadatke buduće sportske specijalnosti.

2. globalni cilj sportskog treninga (od 10. – 14. godine): Početak usmjerenog sportsko‐motoričkog razvoja sportske specijalizacije Parcijalni ciljevi: učenje osnovne tehnike i taktike sportske specijalnosti (višestrana tehničko‐taktička priprema), daljnje detaljizirajuće motoričko učenje u izabranoj sportskoj disciplini, višebojski trening, tehničko‐taktička izobrazba na više igračkih pozicija, daljnji razvoj funcionalno‐motoričkih sposobnost, savladavanje specifičnih trenažnih vježbi, razvoj specifičnih sposobnosti i dinamičkih osnova tehnike i taktike, početak zahtijevanja natjecateljskog učinka u regularnim sportskim natjecanjima.

3. globalni cilj sportskog treninga (od 15. – 19. godine): Produbljeni specifični trening i sportska specijalizacija. Parcijalni ciljevi: stabilizacija sportske tehnike i taktike na najvišoj razini efikasnosti, konzekventan razvoj primarnih i specifičnih motoričkih sposobnosti, forsirano dizanje trenažnih opterećenja, forsiranje opsega regularnih oblika natjecanja i zahtijevanje visokog sportskog učinka.

4. četvrti globalni cilj (od 20. godine na više): Završna sportska specijalizacija i tendencija k najvišim sportskim rezultatima. Parcijalni ciljevi: integrativni efekti sportske pripreme, formiranje navika u tehničko‐ taktičom djelovanju, natjecateljsko usavršavanje, postizanje visokokvalitetnih i rekordnih dostignuća.

Trenažni proces sa djecom i mladima nužno se mora odvijati u skladu sa navedenim ciljevima. Dobro je da trener u određenoj mjeri i na prikladan način s njima upozna i roditelje kako bi lakše i bolje razumjeli cijeli proces, te bili svojoj djeci veća podrška, a treneru bolji ´suradnici´.